26. svi 2011.

Želim se ponovno nadati....


Ovo je samo kopija jednog maila koji sam dobila. Ne mogu a da ga ne podijelim s vama jer se već dugo pitam: Šta se ovo dešava s ovim ljudima? Možda mu i nije mjesto na ovom blogu ali, u jednom trenutku mi se učinilo da trebam to objaviti. A ja sam jednostavno takva: od trenutka!

Želim se ponovno nadati...

Odgojena sam u općim moralnim principima:

Kad sam bila mala majke, roditelji, profesori, djedovi, stričevi, susjedi bili su osobe vrijedne poštovanja i ugleda. Koliko bili bliži ili stariji toliko su nam više osjećaja davali.

Bilo je nezamislivo neodgojeno odgovoriti starijima, učiteljima ili vlastima.

IMALA SAM POŠTOVANJE.

Imali smo povjerenje u starije jer su bili roditelji, majke ili rodbina sve djece ili skupine u ulici ili gradu.

Bojali smo se tek mraka, grdoba ili horor filmova.

Danas sam beskonačno tužna za sve ono što smo izgubili, za sve ono čega će se moji unuci jednog dana bojati. Za strah u pogledu djece, mladih, odraslih i starijih

Ljudska prava za kriminalce?

Neograničena prava za poštene građane?

Platiti dugove i biti budala?

Amnestija za prevarante?

Pošteni su glupi?

Ne iskoristiti prednost znači li to biti budala?

Što nam se to događa???

Profesori tučeni u školi, trgovci prijete komercijalistima.

Rešetke na našim prozorima.

Svatko zatvoren u svojem svijetu.

Kakve su to vrijednosti?

Auto koji vrijedi više od zagrljaja,

djeca koja žele nagradu, da bi završila školsku godinu.

Mobiteli u torbama djece, koja su tek izašla iz pelena.

Što želiš u zamjenu za jedan zagrljaj?

Vrijedi više jedan Armani od diplome.

Vrijedi više jedan veliki ekran od razgovora.

Više vrijedi jedna skupa šminka od zajedničkog sladoleda.

Više vrijedi IZGLEDATI od BITI.

Kada se je to dogodilo, da je sve to nestalo ili postalo smiješno?

Hoću skinuti rešetke sa prozora, da tamo stavim cvijeće!

Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima.

Hoću poštenje kao motiv ponosa.

Hoću ispravan karakter, čisto lice i pogled u oči.

Hoću sram i solidarnost.

Hoću nadu, veselje, povjerenje.

Hoću da se vratim stvarnom životu, jednostavnom kao kiša, čistom kao nebo u travnju, laganom kao lahor u zori.

Dolje "IMATI".

Živjelo "BITI".

Obožavam moj zajednički i jednostavan svijet,

Imati ljubav, samilost i solidarnost kao osnovu,

prezir pred nedostatkom etike, morala i poštovanja.

Vratimo se biti "LJUDI",

izgraditi bolji svijet, ispravniji, gdje osobe poštuju osobe.

Utopija? Ne? Da? Možda?

Pokušajmo zaraziti svijet šireći ovu poruku!

Naša djeca to zaslužuju, a naši će nam unuci zahvaljivati zbog toga.

Pošaljite to svojim prijateljima i vidjet ćete da nas ima puno koji tako mislimo i to želimo.

Broj komentara: 11:

  1. To isto pitanje si i ja stalno ponavljam ali odgovora na njega nemam, uvijek se iznova pitam kud ide ovaj svijet, kud idu ovi ljudi, tko su oni i zašto su takvi kakvi jesu?
    Ljubomorni, oholi, bolesno nesretni i nezadovoljni svojim životom... a uvijek raspoloženi za guranje svojih noseva u tuđe, naše živote...
    Više se ne trudim razmišljati zašto je to tako, jednostavno živim svoj život onako kako to meni odgovara i uživam u njemu svim srcem onako kako to najbolje znam.
    Post ti je odličan!

    Pozdrav i ugodan vikend ti želim:)

    OdgovoriIzbriši
  2. Odličan post!

    Moglo bi se reći da sam privilegirana, jer u sjećanjima imam neka bolja vremena. Iskreno žalim buduće naraštaje, jer se u današnje vrijeme cijene neke sasvim druge životne vrijednosti koje ne donose ljubav i sreću, već samo stremljenje prema imati čim više.

    OdgovoriIzbriši
  3. upravo tako, hvala ti na ovom postu.. prekrasan je..

    OdgovoriIzbriši
  4. Draga Snježa, ma naravno da je dobro da si objavila ovaj meil.

    No bit ću tako slobodna da kažem što ja mislim o tome, odnosno ja malo drugačije gledam na te stvari. Kao prvo, ovaj svijet je uvijek imao i zlo i dobro, dan i noć, tamu i svjetlost. Ja sam se opredjelila za svjetlost. To je jednostavno moj izbor. Šta to znači, e pa to znači da kad je puno mraka i tame, moja svjetiljka mora isijavati više svjetlosti. Kad padne mrak, upalimo neku svjetiljku i mraka više nema, jel tako! Ne može se otjerati tama sa nekom slaboom lampicom, to znači, ili si svjetlo ili nisi, nema na pola. Kad držim tu svjetiljku visoko iznad sebe kad idem naprijed, ne mogu se zabrinjavati što je iza mene i dalje tama. Znam da će se mnogi i dalje radije muvati po mraku, zašto, jer se u mraku može svašta činiti, ali to je njihov problem, ja to ne gledam i ne brojim. Ako će me okrasti, neka kradu, dat ću im sve, i ono što nisu tražili, ono naj vrednije, svjetiljku, neće mi uzeti, njima to ne treba.

    Draga Snježa volim te!

    OdgovoriIzbriši
  5. Snezo odlicno da si objavila
    .Sasvim se slazem sa tobom.Mislim da roditelji mogu samo pomoci deci usadjivanjem pravih vrednosti za zivot sto ce im vredeti mnogo vise od bilo cega drugog(govorim iz iskustva).Secam se npr moja mama kad drugarice doju kod mene (bile smo 12 ,13 godina) odma na vartima svima pokupi mobilne telefone...

    OdgovoriIzbriši
  6. Tako istinito! :( Hvala draga Snježo na objavljivanju mail-a... I ja se svaki dan pitam, kud ide ovaj svijet, i kako li će tek biti našoj djeci, unucima... Veliki pozdrav!!!

    OdgovoriIzbriši
  7. Mislila sam da samo mi koji zivimo daleko od svoje domovine vidimo i osjecamo tako,na zalost,prevarila sam se,cijeli svijet ima isti problem,no kako Dunja kaze,mogu mi uzeti sve ,ali moje svjetlo ne,borim se i dalje ,zivim za bolje sutra!!!

    OdgovoriIzbriši
  8. Djecu sam odgajala da budu, ne da imaju. Danas vidim da kadkada pate zbog nepravde, ali kako sam ih mogla drukčije odgojiti? Drukčije nisam znala i ne znam. Isto tako, sve se mijenja i ne treba imati "žal za mladošću", i danas je mladost divna i danas ima puno dobra. Problem je samo u tome što dobri, pametni, pošteni i savjesni šute (da se ne spuste na razinu ili da se ne zaprljaju) i tako omogućuju da zlima, glupima, nepoštenima i nesavjesnima da vladaju. Činjenica je da se nitko tako ne ujedinjuje kao sile zli i nemoralni. Činjenica je da nitko nije tako razjedinjen kao dobri i moralni. I do god je tako, biće nam ovako.

    OdgovoriIzbriši
  9. Ja si to pitanje postavljam svakog dana, a postavljala sam ga i u okviru svoje struke. U ovom svijetu više pravo i pravda nisu jedno te isto, nema morala, nema srama, nema poštenja... Prilagoditi se drugima ili biti samotnjak u svemu tome??? Ja se držim i dalje svojih principa! Ako će me ljudi poštovati i voljeti neka me onda vole zbog toga što jesam i tko sam, zbog onoga što sam doživjela i za što sam školovana. Nitko mi ne treba tko će biti sa mnom zato šta imam ili nemam. Znaš kako se kaže, prave prijatelje možeš nabrojiti na prste jedne ruke :D

    OdgovoriIzbriši
  10. Snježo, ovaj mail je sigurno trebalo objaviti i jako mi je drago da si to napravila. Ja ću ga kopirati sa tvog bloga i poslati dalje.
    Svjesna sam svega što se oko mene dešava kao i onoga u meni. Htjela bih da se neke stvari vrate ali neće se vratiti , htjela bih da se puno toga promijeni ali teško se mjenja. Preostaje poraditi na sebi, uvijek i sa srcem. Kada bi još puno ljudi napravilo isto počelo bi se i to oko nas mjenjati i sve više bismo postajali "Biti". Nadam se da ćemo do toga i doći.....želim se ponovno nadati. Odličan post i odlična tema !

    OdgovoriIzbriši